Žitije Bogdana kragujevačkog

Zaljubljen?

Generalna — Autor deusdies @ 20:08

Skoro ukapiram da sam zaljubljen u jednu osobu koju poznajem već neko vreme. Da se razumemo, nisam se napalio, nije mi samo slatka, nije "nije loša,ae" nego sam se zaljubio. Čini mi se da za svojih uskoro 18 godina života ovako nešto nisam nikad osećao, ili ne mogu da se setim, mada nisam izlapeo. Naravno da neću da pominjem ime osobe u koju sam se zaljubio, iz razumljivih razloga.

Ta osoba...ne postoji mesta u ovoj šugavoj bazi podataka da je opišem. Mada, koliko god ja nagrada osvajao, za koliko god časopisa & novina radio, smatram sebe nesposobnim da je rečima opišem, i to me užasno iritira. Saću, kurac, da nabrajam ono "duhovita, pametna, lepa" ma daaaaj. To me još Rada - učiteljica - učila u nižim razredima nedostajeće osnovne, i to onda kad smo bili u učionici tik pored akvarijuma (I razred). Ha, evo ga Slava, ćale, dere se odozdo da smanjim muziku, a ne zna kol'ko tugujem. Jebiga.

Nego sad da se ne zadržavam ja na nemogućem opisu persone, nego da vidimo šta je to danas bilo.

Ispade neki kurac u školi i ona saznala da se ja palim na nju. Uporno sam insistirao na tome da se ja NE PALIM, nisam kresivo, nego sam se zaljubio. Duvajte ga paćenici koji će sada reći da sam ja paćenik. Valjda joj to došlo do mozga. Nego sad, prolazim ja hodnikom, i eto ti je ona, prođe pored mene, nasmeja se, i namignu mi, jebote. Usro sam se od sreće. Znači, nisam znao za sebe. Strahota je bilo videti me.

Jebiga, stiže mi SMS "poslala sam ti poruku na space-u".
Nije bilo smajlija, kurac-palac, pa sam se opet usro, ali sad u kontradiktornom kontekstu gorenavedenog.

Ostvariše se moji strahovi, u pizdu materinu! Esej sam pročitao. Jebeš Andrića koji pokušava da mi dočara sliku, ovo je bilo bolje nego ikada napisano. Budala. Nego, da ti kažem, ne valja ono što piše, breee! Aj sad pogađaj šta piše?

A krivo mi bre. Mislim, kako mi ne bi bilo, mislio sam "Bogdane, proći će te posle 1h, znaš i sam kakav si bilde". A neće jbt. A-a. Ni makac. Ne mrda. Prošlo kolko već. I šta sutra da radim u školi?

Sad lik na MSN-u veli da nastavim da pokušava, i do mesec dana, po 5 sms dnevno i druge stvari. Nego ne znam, ne volim to da raidm, čini mi se da ih samo nerviram. Ae savetujte, leba ti.


KS

Generalna — Autor deusdies @ 22:20


Pričam sa Vuletom baš pre neki dan, oko ovog sranja zbog Kosova i sl. On odande, jebiga, al’ otišao kad imao 6 godina. Pa sad, ajmo dublje u priču, i ja sam nekako odande - keva i njeni su sa juga, Istok kod Peći.

Nego kažem ti, stavio ja na MSN kao personal message “Auf Wiedersehen Kosovo”. Kapirate. Dijalog:

- Opraštaš se od Kosova?
- Očigledno
- :@ ~ emoticon koji predstavlja ljutnju u MSN-u
- Šta je?
- Kako se bre opraštaš?
- Pa šta da mu radim? Da zatežem ove žice u grlu, pa da se i one otcepe?
- :@@@@
- WTF Vule?
- Videćeš ti kad naša vojska ode dole
- E aj ne seri molim te
- Šta ne seri? Mi tamo kad odemo ima da im se najebemo majke šiptarske!!!
- Što njima? Oni tamo nemaju vojsku, ili sam ja neobavešten kao dragi nam premijer?
- SVE ZA SRPSTVO!!!
- Koje bre srpstvo sad?
- Ti nisi Srbin!
- Ne, ja sam korito bez dna?
- Haha…Pazi šta ti kažem, kad odemo tamo oni će da prsnu pa će Ameri da…
- Batali sa Kosovom.
- Nikada!

Appear offline.

Fon

Generalna — Autor deusdies @ 22:17

Moj ubogi Sony Ericsson K610i priprema se za put u ve?na lovišta. Kako to znam ni sam pojma nemam, ali osećam. Tja, dugo smo mi zajedno. Kako je februar mesec već skoro prošao, meni je jasno da je telefon izdržao punih godinu dana. Alal mu. Slobodno sebe može da smatra počastvovanim - bedni LG - prošli telefon - iznervirao me je posle nepunih 8 meseci, a sada čami u tetkinim rukama. Nije više moja briga, blah.

A ovaj SE K610i je dobar telefon, neću da grešim dušu. Fenomenalan. I sAm kažem, 20% ću da ga menjam jer crkava, a 80% jer mi se sviđa ovaj drugi. Jebote, što je lep! Sony Ericsson T650. Dizajnerski neistomišljenici će svakako pljuvati po drugačije obojenoj cigli koju je dizajnirao petogodišnji Japanac. A-a. Meni se sviđa.

Nego, zajebana situacija, da ti kažem pravo. Imam pare, imam volju. Al' imam oca koji mi ne dozvoljava da od svojih para kupim telefon (!).

- De si, Slavo?
- E...
- Šta gledaš to?
- Ma neka emisija na diskaveriju, pojma nemam.
- A...ovaj...nego, slušaj, gledao sam sad neke telefone na netu i...
- Ne.
- Šta ne?
- Ne možeš da kupiš novi telefon.
- Što jebote?
- Moraš da naučiš da raspoređuješ pare.
- Idi bre Slavo u... Pa znam valjda, nisam pglu e?
- Šta nisi?
- Ništa bre, nego, Slavo, jebote, daaj...
- Ama ne može, samo možeš još više da me iznerviraš.

Par psovki u bradu i putem stepenica se uputim k svojoj sobi. Gledam onaj T650, bre, kakav je! A i f-cije su mu...ono... Nego, šta ćeš.

Ae poželite mi da kupim...


Dobro delo?

Generalna — Autor deusdies @ 22:16

Još onomad kad bila zima, krenem kod tetke na davno obećane rafaelo kolače. Sneg, jebo te lebac, pada, duva u pizdu materinu, al' rafaelo nisam jeo ne pamtim. A i nije ona daleko, ima dvesta metara. Keva me čeka tamo, ionako.

Izlazim iz svoje zgrade čiji hodnici, naravno, smrde na sveže izvađenu zimnici u ukiseljeni kupus, a na vratima ispred samog ulaza (izlaza?) zgrade stoji čiča, iz groba izašao.

- Pomogni mi dete, molim te?

Naučio sam da ne obraćam pažnju na mentalno poremećene osobe, jer je takvih sve više. Tja, i mi (koliko-toliko) normalni mora da se branimo. Međutim, zajeca čiča, kao da mu fali nešto, vrag ga odneo.

- Recite?
Odlučih da budem koliko god mogu učtiv.

Dade on meni onaj crveni papir zvani Dinar. Velim ja, garant u prodavnicu. Blah.

- Eve ti listić, idi mi uplati tiket ko Boga te molim!
- Ma bre...ajd kad se vratim, odo do tetke, pa ću dođem posle i...
- Al' mene to počinje u 2, sad je petnes do dva, ajde molim te!
- A bre čiča...nema ti leba od toga!
- Ajde molim te, ko Boga te molim!

Slomi me, mamu mu ebem. Ajde...

- 'De da uplatim?
- Ja sam ti dole u dvojci.
- Dobro dobro, nego, de da uplatim?
- U dvojci...
- Ama gde je kladionica?
- Ma ti kad se vratiš donesi mi...
- Idi bre čiča u kurac
- A?
- Ništa bre, nego de da odnesem pare jebote?
- Aaaa! Dole, dole, al' nemoj u Mozzart, nego pored.

Neprijatna tišina. U životu nisam ušao u kladionicu. Fudbal ne volim, a ne volim ni da se kladim.

- A de je Mozzart?
- Ko?
- Mozzart?
- Koji Mozzart?
- I jebo te bog...

Ništa, pitaću usput. A čini mi se da sam video, tamo blizu tetke, Mozzart kladionica, neka tabla, jebemliga.

Uplatio, doduše baš u Mozzart-u, jer je činovnik u kladioni pored rekao da su to Mozzart-ove šifre, a ne njegove. Jebiga.
Doneo sam čiči tiket, bio je happy. Od tad ga nisam video. Ko zna dal' je preživeo zimu...


Powered by blog.rs